Pet sati sna, jutarnji umor, pospremanje stvari i novi ruksak za kojeg još tražim upute, te život po maksimi „pomalo“ rezultirali su kašnjenjem na autobus čiji je polazak određen u šest sati i trideset minuta. Kako ipak ne bih bezobrazno puno kasnio, žrtvovao sam ispijanje kave i doručak, naivno misleći da ću isti nadoknaditi na nekoj od benzinskih postaja na kojima imamo običaj zastati prilikom svakog putovanja.
Ipak, jedina benzinska stanica koja sam putem zamijetio vjerojatno je bila u funkciji još u bivšoj državi s obzirom na to da se ista odlikovala porazbijanim staklima, hrđavom metalnom konstrukcijom i parom nespretnih grafita.
Nakon nekog vremena prestao sam obraćati pozornost na okolinu te sam pokušavao zaspati. Očne vjeđe su mi se raširile skupa sa zjenicama tek kad sam u nevjerici promatrao kako vozač hrabro srlja u nešto što sam ja smatrao katastrofom. Naime, vozeći se uskim jednotračnim putem, naišli smo na mali drveni most koji vodi preko potoka i kojeg nismo baš morali pregaziti kako bi stigli do odredišta jer je ono bilo tek par metara nakon tog mostića. Taman kad sam pomislio kako će izlet postati zanimljiviji nego što su vodiči namjeravali, sporim okretima krupnih kotača prešli smo napaćene drvene grede koje su se savinule, ali ne i pukle. Bravo za most!
Šetnja do planinarskog doma na Kalniku prošla je u revijalnom tonu, red šume, blata, otpalog lišća, pokoji izmet nekog sitnijeg sisavca, par kapi znoja, sve to bez ljudskih gubitaka i eto nas kod planinarskog doma. Kratke minute za kavu, sendvič i kreće naš put – uspon po zubima.
Zubi su inače naziv za krški oblik reljefa na Kalniku koji se odlikuje stijenama koje strše u visinu te tako poredane podsjećaju na… zube.
Prvi zub je savladan bez većih poteškoća, iako je bio najizazovniji pothvat koji sam iskusio do sada u školi. Prije nego smo pristupili osvajanju drugog, naša grupa se pomiješala s omanjom skupinom od dvije žene i dva muškarca (vjerojatno dva para) od kojih su se pripadnici jačeg spola više/manje spretnim kretnjama u neprilagođenoj opremi pokušavali kretati ka vrhu dok su se njihove suputnice držale za glavu, psovale ih i tražile način da zaobiđu taj zub. Epilog njihova uspona nije mi poznat, ali znam da smo mi sporo napredovali osigurani užetom kako se ne bi otkotrljali u provaliju.
Ostali zubi su bili savladavani bez većih poteškoća, dok nije došao red na „kamin“. Radi se o uskom prolazu kroz koji se jedva može provući osoba prosječne građe, a isti je dug nekih šest metara, dok uspon kroz kamin iznosi oko pet metara. Nakon kraćeg vijećanja, odlučeno je da će kroz „kamin“ proći svatko tko želi. Proći istovremeno nismo mogli ja i moj novi šminkerski ruksak u jednom paketu, stoga sam se popeo kroz ulaz u „kamin“ i nakon prolaska kroz najuži dio, čučnuo sam i ispružio nogu te sam ju savinuo u skočnom zglobu kako bi ljubazna kolegica planinarka zakačila naramenicu ruksaka o tako stvorenu gojzerica-kuku. Ona je u maniri majmuna Rafikija iz crtića „Kralj Lavova“ koji diže maloga lava Simbu, podigla moj ruksak te ga je uspješno zakačila o moju gojzericu.
Sve što sam u taj moment čuo bilo je negodovanje voditeljice Petre, kojim je izrazila da to „kukarenje“ baš i nije pametan potez. Svaka čast Petri čije napore da nam zadrži glave na ramenima pozdravljam, ali ja i dalje mislim da su kuke genijalni izumi bez čije bi primjene čovječanstvo bilo zakinuto za npr. ravnomjerno sušenje i dimljenje pršuta.
Šlag na zubnom kraju bio je silazak niz sedmi zub i to okomito niz stijenu od oko sedam metara koja opasana feratom. U teoriji, jednom rukom se držimo za sajlu, a dolje se spuštamo preostalim ekstremitetima, pazeći pri tome na svaki korak.
U praksi je to izgledalo tako da se jednom rukom zaista držim za sajlu, ali zbog slabe preglednosti, neiskustva, nedajbože nespretnosti, moja noga kojom tražim oslonac počela se ponašati kao noga djeteta neplivača kojeg roditelj drži položenog na rukama u moru i „uči plivati“, dok uplašeno dijete s grčem na licu lamata nogama.
Prije nego je odrađen i taj silazak, pri zadnjem koraku, namjestio sam Rambo izraz lica i nastojao odati dojam da bih sada htio iskusiti nešto još zahtjevnije, ali sve što sam tada zapravo htio bilo je zagrliti roditelje i leći u toplu postelju.
Naposljetku, preostalo je odšetati do vrha Vranilac, okinuti par fotografija s vrha i na istome udariti pečat u planinarsku knjižicu, kako bih jednog dana nekome, zbog nečega, osvajanje istog mogao dokazati.
Zbog izgleda rute silazak je bio kratak, zahvalan za koljena i miran. Uskoro smo sjeli u autobus, nekim širim cestama smo se uputili u Zagreb, a moje oči su se sklopile kad sam se uvjerio da neće biti iznenađenja u vidu prelaska drvenih mostića, iskušavanja možebitnih amfibijskih svojstava autobusa ili nečega sličnog.
Izlet na Kalnik visoko je podignuo ljestvicu, očekivanja od sljedećih izleta sve su veća i sada nam preostaje samo hrabro srljati u nove avanture.
Stjepan Sučić
