UČIM O KLEKU
Nikad nisam bila na Kleku i dosad sam mislila da se ta planina ni po čemu ne ističe. Ljudi su ionako uvijek više impresionirani nečim velikim, masivnim ili dalekim, a u statusu velikog kod nas najviše uživaju Velebit i Dinara te su samim time „manje“ planine u njihovoj sjeni popularnosti. Znam, neznanje je opasno, ali zato i služi planinarska škola da nas nauči teoriji i praksi te da razbije predrasude koje nesvjesno nosimo.
SNENI KLEK i NJEGOV MUZEJ
Nego, da krenem otpočetka. Dan je započeo u 6:00, polaskom iz naše Trnjanske. Već tada je bilo toplo i relativno sunčano. U 8:15 imali smo dogovoren posjet Zavičajnom muzeju u Ogulinu. S obzirom da smo u grad stigli 40-ak minuta ranije, dragocjeno vrijeme iskoristili smo za najvažniju stvar ujutro – kavu! Sneni i tihi centar Ogulina ugostio nas je na netom otvorenim terasama kafića, i to s jako ljubaznim osobljem. Čak se i povela priča o tome kako bismo se mogli zamisliti da ovdje živimo pod stare dane.
Posjet muzeju upoznao nas je s više tema. Prvo par riječi o Domovinskom ratu u tom području, zatim prikaz tradicionalne seoske kuće, prikaz privatnog života Ivane Brlić-Mažuranić, rođene Ogulinke, preko posjeta zatvorskoj ćeliji unutar današnjeg muzeja u kojoj je Tito proveo 7 mjeseci, pa sve do alpinističkog postava u kojem smo mogli vidjeti vrijedne i unikatne predmete kao što su kamen s Mt. Everesta, starinsku planinarsku opremu, šatore, knjige, zapise, fotoaparate.
O TRADICIJI i PLANINARSTVU
Inače, Ogulin je mjesto u kojem se 1874. godine rodila ideja o osnivanju prvog hrvatskog planinarskog društva. Vladimir Mažuranić – sin bana Ivana Mažuranića (Ivanin tata), Bude Budisavljević (nije Dijanin muž) – hrvatski književnik i dr. Jochannes Frischauf – sveučilišni profesor u Beču bili su krivci za tu ludu viziju koja se rodila nakon posjeta obližnjem Kleku (1181 m). Posljedično tome, Klek se smatra kolijevkom hrvatskog planinarstva, a Hrvati tako postaju deveta nacija u svijetu, te prva u Europi, koja je dobila svoju planinarsku udrugu. Zanimljivo je i da na Kleku stoji 200 metara visoka i okomita stijena koja predstavlja pravu poslasticu za alpiniste. Dakle, sad već evidentno, iz muzeja smo izašli sa zbilja vrijednim i impresivnim informacijama koje poprilično obogaćuju sliku i o našoj tradiciji i kulturi, ali i o samom planinarstvu.
ĐULIN PONOR
Između kulturnog uzdizanja i doslovnog uzdizanja, nakratko smo (preko ceste) navratili do Đulinog ponora. Ni tu priču nisam znala. Mislila sam da je Đulo neki frajer koji je otkrio ponor, i to je to. Ali… naravno da ne. Prema legendi, Đula je bila ogulinska djevojka iz 16. stoljeća koja je svoj život okončala bacivši se s litice u ponor jer je njena ljubav poginula u ratu. A sad realno: kroz ponor/špilju inače povremeno teče rijeka Dobra. Trenutno, ponor je presušen i gusto obrastao zelenilom.
USPON
Uspon do vrha bio je jako ugodan, sunčan i ne pretežak. Zahtjevnost puta odražavala je naša sposobnost za vođenjem suvislih razgovora, pošto smo imali dovoljno kisika u plućima J. Vizualno, činilo se kao da smo u zelenim tunelima; uska stazica okružena nepreglednim travnatim površinama iznad kojih se nadvijaju prolistala stabla koja nas baš prijateljski štite od sunca. No, na jednom dijelu smo utihnuli – pojavila se izazovna blatnjava i skliska strmina. Padova nije bilo.
DOM i SMIJEH
Uz nekoliko pauzi u kojima smo diskutirali o mogućnosti kiše, sutrašnjim lokalnim izborima te određivali smjer kretanja tamnih oblaka, stigli smo do planinarskog doma. E pa baš tamo, kako smo zakoračili u dvorište, oblaci su se odlučili otvoriti. Ručak smo zato proveli ispod natkrivene blagovaonice s još dosta kolega planinara i alpinista. Karabineri, zamke, tjestenine, štrudle, pive, kabanice, snimanje video klipova i smijeh obilježili su našu stanku. Uvijek je lijepo sresti poznata lica na vrhu neke planine, ali i upoznati nova.
FINALE i FOTOGRAFIRANJE
Sa smirivanjem kiše odlučili smo se za finale Kleka – osvajanje njegovog prekrasnog vrha udaljenog cirka pola sata od doma. Zapravo postoji jedan vrh prije vrha, a radi se o heliodromu HGSS-a s impozantnim pogledom na dolinu, one kišne oblake koji su produžili dalje, Bjelolasicu, Velebit… E odmah pokraj njega, minuticu hoda nakon, čekao nas je onaj pravi vrh s pogledom na drugu stranu, prema Ogulinu. Puno oduševljenih uzdaha, panorama pogledi oko sebe, školsko fotografiranje sa zastavom, i morali smo se odlučiti za spust kako bismo sljedeći posjet oblaka mudro izbjegli (hint: nismo uspjeli J). Otpenjavanje s vrha malo je potrajalo jer je stijena skliska i strma. Nema veze, navlačimo kabanice i krećemo. Kiša je zapravo bila jako blaga, da citiram kolegu Stipu: „Ma ovo ni nije kiša, ovo je sramota za jednu kišu!“. Zamolila sam ga da se ne inati i da ne provocira vremensku prognozu.
PALAČINKE i KRAJ
Takvi kakvi jesu, planinari vole dobro pojesti, pa smo se vođeni fiziološkim nagonima vratili u onaj simpatični centar Ogulina do Kavane ‘Frankopan’ (Ogulin je inače stari frankopanski grad) na njihove sla(v)ne i slatke palačinke, a i odradili smo repete s jednom popodnevnom kavom. Usluga nas je ponovno dočekala s osmijehom i gostoljubivošću te nahranila pun stol Zagrepčanaca (PD, jel).
Jesam rekla da je ovo bio zadnji, osmi izlet opće planinarske škole, generacije 2021.?
Sigurna sam da će nam svima ostati u slatkom sjećanju.
Antonia Bolšec
