Jutro 26. ožujka počelo je savršeno! U 5:00 ujutro, Sunce je polako izviralo na horizontu, a mi,
školarci, a i nešto drugih članova društva – dokazani ranoranioci, polako smo kretali prema našem
odredištu. Atmosfera pri polasku bila je, očekivano, pospana te smo nakon sat dva vrlo ugodne
vožnje sretno stigli do mjesta naše prve pauze – odmorišta Ravna Gora. Već ovako rano valja
spomenuti našeg vozača Božu koji nam je omogućio sigurno i udobno putovanje autobusom.
Nakon prve pauze za kavu, čekao nas je put do preko Krčkog mosta sve do krčke trajektne
luke. Bio je izuzetan osjećaj nakon duge, hladne zime osjetiti vjetar u kosi i miris našeg divnog, plavog
Jadrana. Po silasku s trajekta kreće posljednja etapa naše duge vožnje – putem otoka Cresa, ubrzo
stižemo na otok Lošinj i konačno, oko 11 sati u mjesto Nerezine. Tu započinje najuzbudljiviji dio našeg
putovanja.
Čitavim putem pratilo nas je Sunce, a temperatura je bila i više nego ugodna. Mora se priznati
da su se neki od nas kući vratiti s porumenjelim obrazima i ramenima! Već prvi dio puta, od polazišta
u Nerezinama do vrha Sveti Mikula, počastio nas je fantastičnim pogledom na more i obližnje otočje.
Dobar pogled (a i jedna usputna, kratka pauza) uvelike su olakšali poprilično strm i kamenit uspon.
Štapovi su ovoga puta bili neizostavna oprema.
Za svetog Mikulu vrijedi kako je jedan od najljepših vrhova na Lošinju te ga krasi prastara
kapela svetog Mikule. Na samom vrhu se nismo previše zadržavali, što zbog neumornog Sunca, što
zbog velike gužve obzirom na to da su taj divni dan i pripadnici nekih drugih društava iskoristili za
posjet Lošinju. Naravno, pronašli smo dovoljno vremena za zajedničku fotografiju. 🙂
Zahtjevni krški teren dalje nas je vodio do vrha Televrina koji se nalazi na 588 metara
nadmorske visine. Za taj ne baš jednostavan uspon bili smo nagrađeni fantastičnim pogledom, ali i
velikim osjećajem ponosa zbog uspješnog uspona. Sreća i ponos nisu značili kraj avanture – trebalo je
još posjetiti planinarski dom Sveti Gaudent te se vratiti u mjesto Osor gdje nas je čekao naš vozač
Božo. U međuvremenu smo se i kratko odmorili te su školarci vrijeme iskoristili za vježbanje čvorova.
Odmor u domu Sveti Gaudent mnogima je bio omiljeni dio putovanja. Nakon višesatnog
hodanja za poprilično toplog dana, ništa ne može razveseliti čovjeka kao hladan napitak i pogled na
more. Nakon odmora, spuštanje do Osora bio je mačji kašalj te smo oko 18 sati uspješno završili
pješački dio našeg putovanja.
Sunce je polagano nestajalo iza obzora, te na sveopću radost, nismo zakasnili na trajekt u 19
sati. Čekalo nas je još nekoliko sati vožnje do Zagreba, gdje smo stigli umorni, ali sretni oko 22 sata.
| Ivana Čakarić |
