JEDNA O VRŽENICI
Jutro, ili nekima već dan, oko 10 sati,
Stigli smo na Krk, idemo se penjati.
Četvrti je izlet, osjećam nalet elana,
U ruksaku sve spremno, a najbitnije hrana.
Na nogama gojze, a ja hodam kilometar po plaži,
Na moru sam bez japanki, da li se to uopće važi?
Hod po kanjonu, učit ćemo penjat stijene,
Sigurno se osjećam, jer vodiči spretni paze na mene.
Na prepreci prvoj krš, more, stijene,
Bojim se visine, strah je za život mene.
Krenem hrabro, pazim na Stjepka da ne padnem, da me ruksak ne povuče,
A uto Siniša iza mene podrugljivo zeza, huče.
Sretna što preživjeh, bez kapljice na glavi znoja,
Hrabro u sebi pomislim „Ma svaka slijedeća prepreka biti će moja!“.
Stižemo na plažu, viču: „pauza pola sata“,
Vadim komad mesa i pire od batata.
Uto Petra viče „krećemo čvorove vezati“,
Taman zagrizem komad i pomislim si „daj nemoj me zezati“.
Vadim uže, Stjepko kaže: „danas radimo lađarac“,
Gledam kako slaže čvor dok me šiba povjetarac.
Gle i ovaj lađarac se upliće, kao i prijatelj mu osmica,
Dok pohvatam sve čvorove na tijelu bit ću puna ospica.
Spremam zamku, evo u kanjon se kreće,
Samo jedan čvor za danas, kamo li sreće.
Ušli smo u kanjon, kakvih divnih stijena,
Sunce pići cijelim putem, hvata me lagana migrena.
Stigla je prepreka prva, prava,
Sad ću ja pokazat da imam srce lava.
Lavlje srce možda, ali noge kao u ježa,
Zbog hrane u ruksaku problem je i ravnoteža.
Krećem hrabro, ali eno Stjepko me mrko gleda,
Ne koristim „tri točke“, misli past ću, ajme beda!
Evo nove prepreke, zaključih možda teške malo manje,
Jer dok se mi penjemo, Mislav maže kremu za sunčanje.
Slijedi kratka pauza za jelo i piće,
Sjedam na kamen, pazim da ne sretnem kakve poskoke, sljepiće.
Nakon okrijepe, put pod noge dalje,
100m nakon Petra o novoj prepreci signale šalje.
Evo nove prilike da izvedem jedan silazak primjerni,
Kad Siniša iza viče: „nisi okrenuta prema stijeni“.
Putem dalje razmišljam kako savladati „tri točke“ kao pravi sportaši,
Dok Mislav hoda pored mene i bijesnim ovcama me plaši.
Stižem do zadnje prepreke, kažem snimaj Josipe da bude zabilježena moja dika,
A kad ono na videu Stjepko i Mislav kolutaju očima ispod sunčanih cvika.
Izlazimo iz kanjona, evo nas na kamenjaru i travi,
Ni to mi nije zgodno, što ako poskok mi završi na glavi.
Svi se naslikavaju, a tko zna što je u travi,
Ajde ima nas više, valjda neće baš mene da gnjavi.
Zajedničko slikanje i kreće spust prema dolje,
Viče Petra Stjepku „vodi ih drugim putem, tamo je bolje“.
Pivica u kafiću, pomislim, ma ni spiderman mi nije ravan,
Sjetim se da Stjepko vodi Kremen, uh, nadam se da je zaboravan.
Evo nas do busa, naš Božo broji kazaljke,
Ima dobru boju, on je izgleda ponio japanke.
Vozimo se, noge bole, no na kraju busa pjesma, veseljak,
Zastanem i shvatim, sudbo kleta, pa sutra je ponedjeljak.
A tebi Henry Cavillu, zbog kojeg se ovaj izvještaj piše,
Ovim putem poručujem da te ne volim više.
Valentina Žitković
