Za nekoliko dana počinje naša četvrta opća planinarska škola. Međutim, prvo ćemo se osvrnuti na prošlogodišnju. Tijekom škole, naši školarci su marljivo pisali izvještaje, većinom dodijeljene kao stegovna mjera za kašnjenje , a voditeljica škole je skupljala izvještaje i slike s ciljem da napravi ovakav cjeloviti izvještaj koji će na jednom mjestu dočarati sve zgode i nezgode jedne opće planinarske škole u PD Zagreb.
Ova generacija se je sama, od milja, prozvala „kišnim glistama“, jer vrijeme ih zaista nije mazilo. Škola je uspješno odrađena i usvojena su mnoga znanja. Usprkos izazovnim vremenskim uvjetima, pratilo nas je dobro raspoloženje i pozitivna atmosfera.
Slijede izvještaji i slike s 3. OPŠ PD Zagreb:
- Izlet: SAMOBORSKO GORJE – Nevena Alavuk
Šoićeva kuća – Stari grad Lipovec – Velika Vrata – PD Žitnica – Katin krč – Šoićeva kuća
Polazak u 7:01 ispred Lisinskog, teatralno ulazim poslednja u bus i dobijam tu čast da pišem izveštaj. Kratka vožnja do Samoborskog gorja i mesta Šoićeva kuća, pripreme za uspon.
Na stazi kiša, daždevnjaci i mi. Stari grad Lipovec prvo stajalište, dalje nastavljamo uspon uz usputne pauze kako bi se okrepili i uživali u pogledu na šumsko cveće koje najavljuje dolazak proleća. Teren je mokar, blatnjav i klizav, usput pravimo pauze kako bi nam Petra skrenula pažnju na bitne stvari, poput šumskih oznaka.
Deo terena prelazimo nemarkiranom stazom, uz Petrinu napomenu da ovo ne radimo ako smo sami i ako ne poznajemo teren, ubedila nas je da joj verujemo. Pred sam planinarski dom uspon je nešto strmiji pa odlazak u planinarski dom dolazi kao prava nagrada. Toplo je, sa radija se čuje Zdravko Čolić, jakne se suše na kaljavoj peći a mi jedemo pasulj ili grah, kako ko. Po izlasku iz doma nas je sačekala još jača kiša te nismo otišli na uspon ka Japetiću već smo krenuli nazad prema Šoićevoj kući. Umesto pogleda sa Japetića i Oštrca dobili smo lekciju, naučiti kad stati i promeniti plan ako uslovi nisu povoljni za uspon.
2. Izlet: KRK – KANJON VRŽENICA – Iva Lukić
Baška – uvala Bunculuka – kanjon Vrženica – Baška
Drugi izlet Opće planinarske škole na otoku Krku. Točnije, glavna zvijezda je kanjon Vrženica.
Nakon kišnog Japetića, Krk nas je dočekao s predivnim vremenom. Sunce, laganini povjetarac i divno plavo more, a sve to nadgledava kralj Velebit. Nebo bez ijednog oblačka natjeralo nas je da lica namažemo kremom za sunčanje. Nažalost, nisam namazala ruke, pa su sad blago crvene. Eto još jedna lekcija.
Iz Baške smo krenuli prema uvali Baculuka gdje smo malo meditirali uz šum valova, grickanje sendviča, a nakon toga krenuli učiti prve čvorove, šesticu i osmicu. Osobno, nadam se da ću ih sve savladat, jer tu sam baš šlampava.
Nakon prve lekcije čvorova krenuli smo prema kanjonu Vrženica. Iskreno, nisam očekivala da će biti tako uzbudljivo. Surovi kamen i stijena posvuda, sunce nas prži iznad glava, ali šarena kolona školaraca hrabro korača dalje uz smijeh i dobru volju. Petra nam je svaki detalj u stijeni, DETALJNO pokazala, demonstrirajući kako se pravilno uhvatiti za pristupne točke, kako ih naći i isprobati stabilnost prije nego krenemo dalje u sljedeći potez. Jedna šala da stijenu treba prvo milovati, a potom zgrabiti, lako ostane u glavi kao šalabahter. I tako smo, korak po korak, uz dosta strpljenja i bez jurišanja, svladali sve prepreke koje nam kanjon nudi. Na kraju nije bitno imaš li duge ili kratke noge, već koliko si spretan. I ne puži po koljenima i guzi.
Izlazak iz kanjona i uspon prema vidikovcu nad Baškom je bila nagrada na kraju, no ne smijem zaboraviti i sunčanje na terasi kafića uz hladno pivo ili radler. Neke tradicije se ipak trebaju ispoštovat. I kad smo pomislili da je avanturi kraj, zakuhao je bus, pa smo imali dužu stanku na odmorištu Tuhobić.
U Zagreb smo stigli u jednom komadu, zadovoljni danom koji je iza nas i već mislima okrenuti prema sljedećim avanturama.
3. Izlet: PAKLENICA – Hana Ilijazović
Ulaz u NP Paklenica – kanjon Velike Paklenice – Mala Močila – Crni vrh – Mala močila – Planinarski dom Paklenica
PD Paklenica – Ulaz u NP Paklenica
U 6:40 i nešto sitno kombiji puni nakrcanih ruksaka školaraca kreću na svoj prvi dvodnevni izlet na Paklenicu. Petra je napomenula da vrijeme može biti promjenjivo i da obratimo pozornost na to, ali mi smo to već naučili na prvom izletu. Ipak Sunce nam se odlučilo polako pokazivati do samog Nacionalnog parka i optimizam oko sunčanog vremena je rastao.
Ušli smo u NP Paklenica, kupili karte, stavili ruksake na leđa (pojedinačni ruksaci su bili teški skoro kao i njihovi vlasnici) i praćeni Suncem i dobrom atmosferom krenuli smo edukativnom stazom kroz kanjon Velika Paklenica u smjeru Mala Močila. Nakon što smo stvarno školski odradili edukativnu stazu kreću prvi usponi koji nisu za podcijeniti kada si nakrcan kao magarac s Paklenice.
Poslije prve pauze i fotkanja kiša nam se krenula povremeno obraćati, ali ništa što bi zahtijevalo kabanicu i zaštitu za ruksak. Došli smo do Crnog vrha (1100 m) i pogled koji se pruža s njega je vrijedio doslovno pada na guzicu kod spuštanja pred ekipom jer Sveto brdo i ekipa obaraju svojom ljepotom. Nakon uspona brzo se spuštamo jer se tradicija nastavlja i grmljavina nas je ipak odlučila pozdravit. Nakon spuštanja svi polako navlačimo kabanice i jakne i kreće već dobro poznata priča- hodanje po kišurini do doma. Mislim da je svih dvadesetak školaraca sanjalo o pivu i divilo se usput ljepoti maglovite prirode dok smo se spuštali do doma koji je udaljen sat i pol hoda od Crnog vrha.
U domu nas je dočekala Irena s hranom i najvažnijom namirnicom tog popodneva – pivom. Nakon večernjeg druženja i mnogima prvog spavanja u domu ujutro, nakon kave, smo se bacili na učenje čvorova uz Ireninu asistenciju o higijeni čvorova i ispraćeni Suncem, a spremni za kišu, krenuli smo prema kombijima opet edukativnom stazom.
Iako nismo odradili drugi dio izleta (Veliki i Mali Mozak i vrh Golić) mislim da smo na ovom izletu najviše do sada naučili.
4. Izlet – KLEK – Nikolina Čikulin
Kneja – PD Klek – Klek – PD Klek – Bjelsko
Pun autobus školaraca i ostalih članova društva u 7 h je krenuo iz Trnjanske prema Ogulinu. Kako smo se približavali Ogulinu iz autobusa smo vidjeli našeg usnulog kamenog diva, njegova glava bila je naš cilj, a nožice – Klečice ćemo posjetiti nekom drugom prilikom. Dan je bio predivan i sunčan što je odmah podiglo atmosferu.
Prije samog uspona išli smo se malo educirati, posjetili smo Zavičajni muzej u Ogulinu gdje smo saznali puno zanimljiivih informacija o hrvatskim planinarima i alpinistima kroz povijest. Vidjeli smo i raznu starinsku opremu koja se prije koristila – šator, ruksaci, gojzerice i sl.; u alpinstičkoj zbirci nalazi se i hrvatska zastava sa prve himalajske ekspedicije, razne fotografije, članci iz novina. Naučili smo da je Klek kolijevka hrvatskog planinarstva što ga čini još posebnijim. U sklopu muzeja posjetili smo i zatvorsku ćeliju u kojoj je bio zarobljen Tito te dio muzeja koji je uređen kao tradicionalna seoska kuća. Sve u svemu jako lijepo iskustvo i još više se divim alpinistima na svim postignućima uz skromna sponzorstva i opremu.
Nakon posjete muzeja kratko smo otišli do Đulinog ponora koji se nalazi odmah nasuprot, legenda kaže da se djevojka Đula zbog nesretne ljubavi, a nakon smrti svog voljenog koji je poginuo u ratu, bacila u ponor rijeke Dobre. Šokirani legendom otišli smo do autobusa koji nas je odveo do početka naše staze – Kneje.
Bus nas je iskrcao, a mi vrijedni školarci i ostala družina krenuli smo kroz šumski put prema našem uspavanom divu. Početak staze bio je poprilično lak, ali svakim korakom dalje uspon je postajao sve strmiji, nije bilo više opuštenog ćakulanja, a neki od nas, uključujući i mene lovili smo zrak. Imali smo kratku pauzu na travnatom dijelu staze s koje se pružao predivni pogled na Klek, a kasnije smo imali i sendvič pauzu na križanju staza Kneja-Bjelsko. Stavljamo ruksake na leđa i krećemo dalje prema carstvu vještica i planinarskom domu Klek (1.000 m), muški dio ekipe nekako je usporio, a nije ni čudo kad su vještice bile u većini 😊
Na samom domu bila je dosta velika gužva, nismo se previše zadržavali već smo krenuli dalje po stjenovitom terenu prema vrhu. Tu smo polako vadili našu dodatnu opremu – rukavice, čekao nas je dio uspona s osiguranim rukohvatima, prvi lakši dio koji smo svladali bez problema i par minuta kasnije strmiji dio gdje su nam pomagali pomoćnici vodičima.
Polako se približavamo vrhu, a prije njega nalazi se helidrom HGSS-a na kojem smo se okrijepili, odmorili i uživali u pogledu. Nismo htjele previše uplašiti muški dio ekipe pa smo vještičji ples na helidromu ostavile za idući put.
Nakon odmora uputili smo se na sami vrh Klek (1182 m) koji je udaljen od helidroma svega nekoliko minuta, gdje smo uživali u predivnom pogledu.
Polako se vraćamo prema planinarskom domu, čekalo nas je otpenjavanje koje je išlo nešto sporije od penjanja, ali opreza nikad dosta. Tokom otpenjavanja i to na lakšem dijelu prešišao nas je stariji Slovenac s osmijehom na licu na što smo ostale u čudu i s komentarima i mi ćemo ovako u penziji. Svojim tempom sigurno smo se spustili do planinarskog doma gdje smo napokon naručili zasluženu pivu i pojeli preostalu hranu iz ruksaka. Nakon toga čekalo nas je vježbanje čvorova, a naučili smo i jedan novi čvor – dvostruki križni zatezni.
Svi smo dobro izvježbali čvorove i lagano smo se počeli spremati za silazak, do busa smo se vratili drugom stazom jer nas je čekao u mjestu Bjelsko. Petra je nabila tempo kao da obaramo Guinnessov rekord tako da je meni spust prošao u tren oka.
Hvala našem divu što nas je lijepo ugostio i sigurna sam da će se svatko od nas vratiti ponovno.
5. Izlet – BAŠKE OŠTARIJE – Martina Hranić
PD Prpa – Kiza – Ljubičko brdo – Kubus – PD Prpa
Hostel Baške Oštarije – Sladovačko brdo – Veliki Sadikovac – dolina Sladovača – Hostel
Nakon pomno isplaniranog roštilja par dana ranije i dogovora tko što nosi, u subotu u 6:00 h polazimo s dobro poznate lokacije kod Paromlina nakon što smo kombije natrpali mesom, povrćem, kolačima i svime onima što će nam tu večer trebati za dobar roštilj!
Uz kraće stajanje putem za jutarnju kavu, stižemo oko 9:30 u Baške Oštarije do PD Prpa. Malo je reći da je taj dom van svih očekivanja u najpozitivnijem mogućem smislu! Spremamo stvari za roštilj u frižider, preobuvamo se i odmah pripremamo za prvi vrh tog dana – Kizu (1274 mnv). Uspon je prošao dobro, uz par manjih detalja gdje smo osjetili oštrinu krških škrapa pod prstima (i brabonjke), ali naravno, pogled s vrha sve nadomjesti…
Na Kizi uzimamo svoje prve planinarske pečate i time počinjemo popunjavati svoju knjižicu planinarske obilaznice. S vrha je predivan pogled na Dabarske kukove. Vrijeme nas je tu još poslužilo, ali se nešto mutilo u daljini…sljedeća stanica je bilo Ljubičko brdo (1320 mnv) a nakon njega spuštanje u dolinu prema Kubusu. Dosta zanimljivo mjesto s predivnim pogledom na more i otoke, a istu večer nakon roštilja ćemo saznati da je dobro mjesto i za promatranje zvijezda, ali što se dogodi na Kubusu-ostaje na Kubusu 🙂
Nakon povratka kod Prpe odmah se bacamo na roštilj, cure oko povrća i stola, dečki uz vatru i meso. Ne moram ni pisati kako je roštilj bio pun pogodak, kako smo se dobro najeli i nasmijali i da bi valjalo ponovit…
Nakon šetnje na Kubus (nekih od nas), vraćamo se u svoje bungalove i sve se gasi u 22 sata. Fajrunt. Valja se naspavati za sutrašnje planinarenje.
Nakon jutarnje kave i čaja svi pakiramo zadnje komade mesa u kruh za kasnije i dobro će nam doći… krećemo na turu u 8:00 u smjeru Kubusa, te slijedimo grebensku planinarsku stazu prema Sladovačkom brdu i Velikom Sadikovcu (1286 mnv). Penjanje prolazi u znaku bure koja nas je dobro ispuhala po grebenu i na vrhovima, pročistila sinuse i pluća…
Nakon vrha, spuštamo se na livadu Sladovaču, te nastavljamo u smjeru Baških Oštarija, gdje smo napravili pauzu za odmor i obrok u Hostelu Baške Oštarije. Prije hostela treba zaslužit grah pa vježbamo dva nova čvora, lađarac i polulađarac.
Nakon hostela, sretni i siti krećemo prema Zagrebu s obećanjem da se sigurno vraćamo u Baške Oštarije kod Prpe.
6. Izlet – UČKA – Iva Lukić
Poklon – sklonište Babin grob – Vojak – Poklon
Naša avantura počinje u 6 ujutro. Mjesto polaska već svima dobro znano, odredište malo manje. Da je Učka nešto više od samo vrha Vojak i kratke staze s Poklona, Petra nam je to pokazala odabranom rutom preko skloništa Babin grob usponom na greben Učke.
Staza započinje ravnim makadamskim putem kroz šumu i preko livada, par napuštenih kuća i kojom zanimljivom vikendicom usred ničega, a zatim, nizbrdo. Bio je vruć dan i vlaga koja je isparavala iz tla nas je dosta usporavala. Žudjeli smo za hladnim povjetarcem. Dolazak na sklonište Babin grob je bio pravo osvježenje. Par stolova s klupom ispod velike nadstrešnice odmah su popunjeni, a malo iznad skloništa pruža se divan pogled na otok Cres. Nakon okrijepe krenuli smo dalje, nizbrdo i tu smo se počeli brinuti za nadolazeće uzbrdice, jer ne možeš doći na vrh nizbrdo.
Uspon prema stazi za greben je dosta strm. Vodi kroz šumu i nije toliko dug, ali već smo bili skuhani i išlo je sporo. Barem nekima, no uz smijeh i pjesmice lako se zaboravi na teške nogice. Izlazi se na manju ravninu prije zadnjeg uspona preko grebena do vrha Vojak. Taj zadnji uspon što nas serpentinom vodi do vrha je predivan. Pogledi na Istru su tako milo zeleni, a cijelo vrijeme te mazi povjetarac i daje snagu to još malo.
Prvi pogled na kulu što označava vrh skida teret s nogu. Bacamo ruksake u hladovinu i kreće zaslužen odmor. Kolege s više energije su okidali selfije na svakom ćošku, a ja….samo da mi je odmorit noge. Dovoljno je bilo sjest i pustit da ti zrak vrati kisik u pluća. Uživat u sunčanom danu iako su se grmljavinski oblaci valjali u blizini.
Spust je išao lakšim putem direktno na Poklon i za manje od sat vremena guštali smo u hladovini s pivom u ruci.
7. Izlet – PLATAK – Dunja Knežević
PD Sušak – Snježnik – Guslica – Jelenc – PD Sušak
Našli smo se, kao i obično, na Paromlinu u ranim jutarnjim satima. Troje školaraca kasni i ja kao treća dobivam domaću zadaću od naše voditeljice te pomireno sjedam na mjesto pa naša sedma zajednička avantura napokon može započeti.
Naši nas vodiči u kombijima dovoze do Malog doma na Platku gdje će naše hodanje prvog dana izleta započeti i završiti. Izlazimo iz kombija i krećemo se presvlačiti, lagano cupkajući po mokrom terenu, pokušavajući ne smočiti stvari odmah na početku izleta. Od starta smo znali – čeka nas oblačan, a vjerojatno i kišan dan.
Krenuli smo s hodanjem prema prvom od planiranih vrhova – Snježniku. Do Snježnika nas vodi u početku lagan i ravan put, koji se zatim nastavlja preko Rimske ceste do nešto strmijeg, ali prekrasnog kameno-šumskog puta na kojem već polako ulazimo u blagu maglu, da bismo se uskoro našli na stjenovitom grebenu, okruženi samo gustim oblakom. Tu se pažljivo penjemo i spuštamo, imajući u vidokrugu samo par ljudi ispred/iza sebe. Taj smo izazov savladali, kao već iskusni školarci, s oprezom, ali hrabro, uz par bezazlenih padova. Stižemo do planinarskog doma gdje uzimamo kraću pauzu i uživamo na terasi doma, iako uz veliki oprez zbog njegovog derutnog stanja.
Nakon što smo osvojili Snježnik i kratko odmorili, nastavljamo dalje prema Guslici. ‘Do Guslice kao guskice’ – hodamo kroz gustu maglu, bez pogleda i uvida u šire okruženje. Ponovno uz par manjih padova, ali pouzdajući se u naše vodiče uskoro savladavamo maglu i stižemo na Guslicu.
Na Guslici uzimamo pauzu za ručak, koji nakon svega 10-ak minuta prekida kiša. Dio ekipe se brzo pakira, a ja ne odustajem od svoje salate dok skoro svi nisu spremni za polazak pa se i ja hitro spremam za dalje. Po laganoj kiši nastavljamo naše hodanje.
Kroz nepregledna i mirisna polja medvjeđeg luka i prekrasnu šumu, hodamo prema Jelencu. Radimo pauzu za ručak u šumi, ja taman vadim svoju salatu od koje sam se teško rastala, kad osjetimo da ponovo kreće lagana kiša.
Opet brzinski završavamo i nastavljamo dalje. Odlučila sam ne vaditi salatu do kraja izleta, nadajući se da neću ponovno prizvati kišu. Uskoro osvajamo i Jelenc pa nakon odmora i slikanja krećemo nazad prema domu.
Umorni zbog nestabilnog vremena i kratkih pauza ometenih kišom, nakon šetnje koja je trajala dugo, a činila se i beskonačnom, predvečer stižemo nazad u Mali dom. Nakon odlične večere odlazimo na jedva dočekani počinak, a oni iskusniji i izdržljiviji ostaju na druženju uz čašicu i finale Eurovizije.
Ujutro se okupljamo u toplini Malog doma i vježbamo za ispit koji nam se bliži, a ostale obližnje vrhove ostavljamo za neki drugi, manje kišan izlet. Kad smo se pobrinuli da svi znamo (više-manje) kako se veže bulin, kako izračunati azimut/kontraazimut i preračunati cm na karti u km u prirodi, krenuli smo nazad našim kombijima prema metropoli.
8. Izlet – MEDVEDNICA – vježba orijentacije
Završni izlet OPŠ izgledao je nešto drugačije od prethodnih – školarce je čekao zadatak iz orijentacije. Okupili smo se kod tunela u Gračanima, opremljeni za izlet te krenuli Bikčevićevom stazom do Njivica.
Na Njivicama smo napravili pauzu, te je vodička odjednom zbunjeno stala i rekla da ne zna kamo dalje! Ali rješenje je bilo u rukama školaraca – dobili su zadatak iz orijentacije. Trebalo je odrediti lokacije tri zadane kontrolne točke na karti Medvednice te tako pomoći “izgubljenoj” vodički da pronađe pravu stazu!
Primjenila su se sva znanja iz orijentacije stečena i izbrušena tijekom škole, računali se azimuti, kontraazimuti, odredile su se planinarske staze kojima ćemo se kretati te su se na svim križanjima staza povele rasprave, vadili kompasi i karte.
Prvo smo se od Njivica uputili stazom broj 20 u smjeru livade Danjka, zatim smo se popeli na Hunjku i stazom 44 uputili na vrh Sljeme.
Na Sljemenu je vodička prevladala svoju amneziju slučaja, analizirala zadatak iz orijentacije i pohvalila školarce na zaista dobro odrađenom zadatku, dobro usvojenom znanju i zdravom načinu razmišljanja u planini, pa je školarce poslala na zasluženu pauzu, iće i piće.
Nakon odmora i druženja, spustili smo se natrag u Gračane i tako završili izlete naše treće opće planinarske škole.
P.S. ni jedan vodič ni školarac nije izgubljen tijekom ove vježbe.
PODJELA DIPLOMA OPŠ – Sjeverni Velebit
Upriličili smo podjelu diploma za školarce koji su uspješno položili ispit OPŠ na posebno organiziranom izletu na Sjeverni Velebit. Prošli smo Premužićevu stazu od PD Zavižan do Rossijevog skloništa. Usput smo se popeli na vrh Gromovaču. Vratili smo se istom stazom do parkinga podno PD Zavižan.
Nakon provedene škole i podjele diploma, zaključujem da je škola provedena uspješno. Od 23 upisanih, ukupno 21 školarac stječe uvjete za izlazak na ispit te isti uspješno polaže. Svi školarci su uspješno savladali i čvorove, iako im je učenje i ponavljanje čvorova često bio onaj dio izleta koji bi najradiji preskočili.
Mogu samo zaključiti da provođenje OPŠ višestruko obogaćuje našu malu planinarsku zajednicu u PD Zagreb, te se nadam da će i sljedeće generacije škola pratiti obrasce već provedenih.
Izvještaj složila:
Petra Gilja, voditelj OPŠ PD Zagreb
