Ždrilo – Kiza – Ljubičko brdo
Zbog kašnjenja školarke koja sada piše izvještaj, krenuli smo u 6:03 umjesto u 6:00. Nakon kraćeg
stajanja u Brinju, došli smo do planinarskog doma Prpa. Tamo nas je dočekao veseli domaćin, a mi smo u
potpunosti napunili njegov hladnjak mesom i povrćem za roštilj. U 10:00 krenuli smo planinariti, a cilj
nam je bio Ždrilski kuk. Prvo nas je dočekala uzbrdica i već su se neki (ja) pitali “kad ćemo vise doći”. Ali
na naše iznenađenje, dočekala nas je strma nizbrdica pa smo opet svi (ili samo ja) razmišljali “jao, tko će
se po ovom penjati u povratku”. Staza je bila ugodna, išli smo većinom kroz šumu, a kako staza ne bi bila
previše monotona, na više mjesta nas je dočekala prepreka – srušeno stablo.
Nakon nekoliko kratkih pauza, stigli smo do atraktivnog skloništa Ždrilo pa je većina nas radoznalo virila
unutra. Nakon kraće pauze, krenuli smo prema Ždrilskom kuku. Staza je super, na nekoliko mjesta smo
morali ispenjavati, što je većina nas savladala bez problema. A kad smo došli na vrh, svi smo zaboravili
na bol u nogama i umor jer nas je dočekao prekrasan pogled – s jedne strane na Jadransko more i otoke,
a s druge strane na bezbroj kukova.
Na vrhu smo još malo odmarali pa se spustili nazad do skloništa gdje smo naučili dva nova uzlova – bulin
(ako imate brod, znate mu drugo ime – Pašnjak) i ambulantni. Nakon sto smo izvježbali uzlove, shvatili
smo koliko je sati pa smo brzo krenuli nazad prema domu. Svi smo već bili gladni i samo razmišljali o
roštilju. Na nasu veliku sreću, vraćali smo se makadamskom cestom koja ide blago uzbrdo, umjesto po
stazi koja ima jake uspone.
U domu su se dečki primili roštiljanja, a ostali su ili rezali salatu ili puštali pjesme i plesali. Roštilj je tek
bio gotov oko 22h, a svi smo već bili toliko gladni, da smo ga pojeli za dvije sekunde. Ostalo je previše
mesa pa sad znamo za idući put kako se bolje pripremiti. Nakon jela, neki su se primili pranja suđa, neki su nastavili pričati, a neki su odmah otišli spavati.
Prognoza za nedjelju nije bila bajna pa smo kretali već u 7:00. Vjerujem da je većina dobro spavala i da
se nitko nije smrznuo. U nedjelju smo krenuli prema Ljubičkom brdu. Iako je u planu bilo ići na Kizu,
morali smo ju odgoditi zbog vremena. Ne znam za druge, ali moje noge su bile zahvalne lošem vremenu.
Uspon nije bio pretežak te smo na par mjesta opet imali priliku primijeniti pravilo tri točke. Ali zato je
silazak bio grozan za koljena – jako strm pa smo i zahvalili Petri što nas nije tuda vodila na uspon.
Oko 12h smo već bili kod hostela pa se zasluženo počastili u njihovom restoranu. Preporučam vinski
gulaš i bilo koju štrudlu, nećete fulati. Neki od nas su otišli i kupiti sir u sirani Vegium. Mogu reći da sam
doma pojela cijelu skutu istu večer te sam odmah na internetu tražila mogu li kupiti taj sir negdje u
Zagrebu. Iako tu informaciju nisam pronašla, saznala sam da je taj sir nagrađen zlatnim odličjem na
Agronomskom fakultetu u Zagrebu, a ja bih mu dala i dijamantno odličje. Super su planine, ali se ipak
najviše veselim zadnjem izletu kako bih mogla kupiti još koju skutu.
Nakon jela i sirane, krenuli smo za Zagreb i u autobusu je vladao muk – većina je spavala. Tek nakon
odmora u Vukovoj gorici, ljudi su se malo razbudili, a par njih je čak zaigralo i Alias.
U svakom slučaju, izlet je bio super i veselimo se ponovnom odlasku na Baške Oštarije i spavanju u planinarskom domu Prpa koji čak ima toplu vodu, lijep wc i tuš!
Marija Petrović, polaznica OPŠ 2022
