Zašto ne započeti našu planinarsku avanturu na domaćem terenu… Prvi pa Medvednica i Sljeme. Buđenje u 5.30, neobično rano za vikend, ali za ono što smo iskusili vrijedilo je uskratiti si 2-3 sata sna. Okupili smo se na Trnjanci već u 7.00 (osim nas dvoje koji smo, naravno, zakasnili) i autobusom krenuli u našu planinarsku pustolovinu put Zagorja i sela Pile kraj Stubičkih Toplica.
Vrijeme je bilo vrlo hladno, hladnije nego što je uobičajeno za drugu polovicu ožujka, i već na autocesti smo susreli prvi snijeg. Kako smo se udaljavali od Zagreba tako je snijeg jačao, a mi smo bili sretni zbog dodatnih slojeva odjeće koju smo na sreću odlučili ponijeti. Ništa drugačije nije bilo ni u Pilama gdje smo započeli naš prvi školski uspon po Medvednici do zasluženog gableca na Sljemenu (za one koji ne znaju najviši vrh Medvednice 1033 m). Početak je izgledao obećavajuće, lagani uspon, umjeren tempo i dobra atmosfera među školarcima i vodičima PD ”Zagreb”. Međutim vrlo brzo dolazi do naglog povećanja nagiba i prvog testa (nažalost ne i najvećeg) za naša neutrenirana pluća, praćeno intenzivnim znojenjem i osjećajem ”tropske klime” iako je vani padao snijeg, a temperatura je bila vrlo blizu nule (kud’ sad sa svim tim debelim slojevima koje smo ponijeli?).
Nakon nekih 30-45 minuta intenzivnog planinarenja napokon pauza i prilika da nešto prigrizemo iz pretrpanih planinarskih ruksaka i rekuperiramo snagu prije dolaska do Horvatovih stuba. Horvatove stube bi, prema usmenoj predaji onih iskusnijih među nama, trebale biti prekrasne, ali istovremeno i najintenzivniji dio našeg izleta. Uistinu je tako i bilo, teško i prekrasno u isto vrijeme (ne nužno ovim redoslijedom). Izgradio ih je Vladimir Horvat, veliki zaljubljenik u Medvednicu, i sastoje se od 500 vlastoručno izrađenih kamenih stuba, koje izgledaju kao da su tu zalutale s Velebita ili neke druge prekrasne krške planine. Veličanstveno… Savladavanje Horvatovih stuba nije bilo lako, ali ipak smo svi na broju i nastavljamo dalje.
Stižemo do Hunjke, prekrasne livade s nekoliko klupčica, mnoštvom djece koja se sanjkaju i jednim ugostiteljskim objektom koji nažalost više nije u funkciji. E odavde se već nazire televizijski toranj na Sljemenu i izgleda vrlo uhvatljivo (ima se još puta proći :)). Na Hunjci radimo pauzu i učimo prve čvorove sa ‘zamkama’ (zamka – uže). Kada smo svi savladali ‘šestice’ i ‘osmice’ (i još neke druge) krećemo na završnu fazu našeg uspona prema ”Činovničkoj livadi” i Sljemenu.
Osjećamo da smo blizu pa i završni uspon po snježnom pokrivaču nekako lakše ide. Nakon nekoliko sati uspona i 8+ prijeđenih kilometara stižemo na vrh. Ne zna se uživamo li više u pogledu na Zagorje s jedne strane i Zagreb s druge strane ili u osjećaju ponosa koji nas prožima zbog, bar za nas, velikog postignuća. Sendviči, štrudle, čokolade, bademi, čajevi, kave nestaju brzinom svjetlosti, a školarci PD ”Zagreb” spremni su za spuštanje prema Mihaljevcu. Prije spusta još se samo treba slikati sa zastavom društva (što svi zdušno prihvaćaju) i spremni smo za pokret. Spust prema Mihaljevcu popularnom ”Leustekovom stazom” je većini dobro poznat pa je i tempo puno brži. Redom se izmjenjuju snijeg i blato, dok konačno nismo došli do suhog dijela staze i prilike da očistimo gojzerice prije dolaska do Mihaljevca i ulaska u petnaesticu.
Nakon nekih 6 sati planinarenja napokon dolazimo do polazne stanice nove žičare i trenutka službenog završetka našeg izleta na Medvednicu (kako kažu naši vodiči izlet nije gotov dok se svi ne spustimo). Tu se okupljamo, dogovaramo tko će napisati izvještaj (note to myself – nemoj kasniti ili ćeš pisati izvještaj!) i pozdravljamo do sljedeće subote i novih planinarskih pustolovina.
Ako svi izleti budu kao prvi čeka nas 8 prekrasnih izleta i prva generacija uspješnih školaraca www.pdzagreb.hr.
Jedva čekamo!
Anđela & Marko Mitrić
