Promišljanje
Upravo gledam u sat i piše 20:55, jedino što ovako svježe otuširana želim je leći u krevet i zaspati, a Ivana je rekla da izvješće moram poslati danas. Mislim se hoću li krenuti ili ću kao sve ostalo napraviti u zadnji čas pa se probuditi prije posla i napisati. Ali s obzirom na to da sam u subotu ustala u 4:30, shvatila sam da si ne želim to opet priuštiti. Druga misao koja mi prolazi glavom je hoće li vodičima biti zabavno ako im pošaljem 20 fotki i napišem da je jedna fotka više od 1000 riječi, al’ ajde, i to ću preskočiti. Pa krenimo.
Ne moram pisati izvještaj…
Subota, 1.5., alarm zvoni u 4:30, nekako ustanem, umijem se, operem zube, obučem, pokupim stvari i krenem. Na putu do tramvajske stanice gledam Instagram i vidim da je PD Zagreb objavio: „Nitko nije lud da spava…“, a meni u glavi samo svira: „Šta je meni ovo trebalo…“. I tako, stojim na stanici i čekam tramvaj kojeg nema i nema i nema i mislim se, ajme nadrapala sam, morat ću pisati izvještaj. Al’ sva sreća, na vrijeme se sjetim da je 1.5. i da mi tramvaj neće doći jer je nedjeljni vozni red, pozovem taksi i na moju veliku sreću dođem na vrijeme i ne moram pisati izvještaj (kasnije ćete saznati zašto sam ga ipak napisala).
Putovanje
Krenuli smo više manje prema planu, koju minutu iza, a oni koji su kasnili mi slobodno mogu kupiti čokoladu (nema na čemu i hvala). Vožnja je tekla glatko, više manje je ekipa spavala, na pauzi popila kavu i nakon kave smo svi nastavili spavati. Neka tri sata nakon, stižemo na naše odrediše – Baške Oštarije, točnije PD Prpa kojeg je podignuo Vlado Prpa, a sada dom vodi njegov sin. Vjerujem da ste svi čuli bar nešto o pokojnom Prpi, a ako niste, toplo preporučujem da googlate to ime. Nakon istovara stvari iz autobusa krećemo prema početnoj točki uspona.
Idemo gore!
Široki makadamski put je ispred nas i blaga, skoro neprimjetna strmina. Sve teče glatko, ekipa priča, čak gaze velikim koracima. A onda je vodič Zvonko koji je bio iza mene rekao: „Eno tamo ćemo se penjati, uz onu desnu stranu“. Ja sam okrenula pogled „eno tamo“ i pomislila kako je Zvonko šaljiv u rano jutro. Ali tri minute nakon se ispostavilo da Zvonko nije šaljiv, jer je Stjepko, koji je bio glavni vodič izleta, naglo skrenuo lijevo u šumu i krenuo tamo. I tu kreće borba, nije to zapravo ni toliko strašno, ali neka sparina nas je omela u penjanju i krenulo je kukanje i preznojavanje. Mi na začelju kolone smo, sva sreća, imali Ivanu koja je Stjepku predložila pauzu (hvala Ivana), al’ u tom trenu je i ta livadica „tamo iza onih kamenja s lijeve strane“ izgledala nedostižno, no uspjeli smo.
Ljubičko
A sad sam evo shvatila da, ako nastavim ovako opisivati sve situacije, bit će nedostižno doći i do kraja ovog izvješća pa ću ubrzati (iako mi to nije jaka strana). I tako malo po malo, laganim korakom naprijed, smo stigli na Ljubičko brdo (1320m/nv). Sad slijedi jedan nepopularan opis, ali kad gledate s vrha Ljubičkog brda na dolinu je kao da uživo gledate kartu Catana (googlajte ovu društvenu igru) – imate doslovno skoro sve resurse: zemlju, šumu, kamen, ovce i izlaz na more. Nakon odmora, između kukova, krećemo prema PD Prpa.
![]()
Prema Prpi!
Krajolik oko nas je stvarno predivan, staza koju prolazimo ima par detaljčića i vodiče svako malo naljutimo kad se niz te detaljčiće bacamo na glavu umjesto da otpenjavamo. Netko je počeo spominjati da se približavamo dijelu gdje ćemo se razdvojiti, a ja se samo iskreno nadam da ne budem jedina koja nije dio ekipe „za one koji žele znati više“. I evo, stigli smo i u podnožje Kize, gdje se na moju sreću odvojila jedna trećina ekipe koja ne želi znati više, a drugi su ipak saznali kako je planinariti na Kizu. Tu vam ne mogu dati previše informacija – iz priča znam samo da nije previše strašno, da je bilo miševa i da je svaki kamen druga skulptura. Naša vesela trećina družine kreće prema PD Prpa i započinje, usudila bih se reći, centralni događaj dana – roštilj.
Izuvača i roštilj
Pri dolasku u dom smo popili poznatu Prpinu izuvaču za zagrijavanje i krećemo. O samom roštilju neću dužiti, ali ću samo reći da je centralni događaj dana ipak postao centralni događaj večeri zbog čega su neki bili gladni i nervozni, a neki su se zabavljali. Topla preporuka za ubuduće: uvijek budite oko roštilja – zabavnije je! I hvala gastro sekciji PD Zagreb i svim dečkima, posebno Jozi, Marku, Stjepku, Siniši, Damiru…, što su okrenuli na roštilju tih 40kg mesa i 10-ak kg povrća. Sve što se dogodilo tijekom i nakon roštilja, ostaje među školarcima. Ako vam Marko kaže da ne zna svirati gitaru, samo ga ponudite pivom, dvije, tri… A Stjepka pitajte koja mu je najdraža pjesma. Sad sam shvatila da nisam skoro ništa napisala o PD Prpa. Dom se nalazi na 935m nadmorske visine i sastoji se od nekoliko bungalova. Jedan od bungalova je uređen kao kapelica Gospe od Velebita. Svaki bungalov ima ime po nekom od vrhova, a par nas koji se nismo popeli na Kizu smo odlučili otići spavati u bungalov pod imenom Kiza – bar nešto.
Spašavanje Bele
Oko 23:00 je većina bila u bungalovima, a dogovoreno je buđenje u 8:00 i polazak u 9:00. Nakon prospavane noći, relativno svježi i odmorni i relativno prema planu krećemo na drugu turu, a nigdje nisam napomenula da je ovo prva dvodnevna tura OPŠ. Međutim, tamo negdje oko 7:45 u bungalovu Kiza se odvila omanja „drama“. Bela, mala jazavčarka koju je Anđela već dan prije probala oteti, dolazi kod nas u goste u Kizu i krade nam otrov za miševe. Bela istrčava s tim otrovom u ustima, ja Anđeli govorim da je najvjerojatnije pojela otrov te nas dvije krećemo u „lov“ na Belu. Ko Stanlio i Olio, Lolek i Bolek, trčimo po šumi za Belom. U jednom trenu sam je čak uhvatila, ali mi je pobjegla jer sam se bojala ugurati joj ruke u usta. Anđelu je debelo prestigla i negdje nam se sakrila. Vlasniku smo javili da je pojela otrov i čisto da znate, Bela je i dalje živ, zdrav i vesel pas. A zbog ove situacije s Belom, ja pišem izvještaj. Sada je 21:55 i poprilično ću ubrzati i skratiti (iako ste evo do sad mogli već shvatiti da mi to ne ide).
Butinovača
Premužićevom stazom krećemo prema vrhu Butinovača na 1127m. S vrha se otvara predivan pogled na sve strane (i otoke i dijelove Velebita koje ne znam točno imenovati). Iako smo potajno navijali da se prema Prpi vratimo Premužićevom STJE tu d K tu d K tu d O je ipak odlučio da idemo preko brda, pitam se zašto. I evo, stigao je kraj izvješća, a nažalost i kraj našeg prvog dvodnevnog izleta. Bilo je lijepo i neka se ponovi, a bome mi je i jasnija ona s početka: „Nitko nije lud da spava…“.
