Onomad, u vrijeme starog normalnog, buđenje u pet sati bilo je iznimka samo u vrijeme vađenja krumpira, no taj sat je češće nagovještavao završetak petka i odlazak u krevet. Svejedno, ni taj rani početak dana nije me spriječio da zakasnim deset minuti na dogovoreni prijevoz u šest sati, kojoj činjenici sada zahvaljujem za pisanje ovog izvještaja.
Zbog velike pospanosti i komocije tijekom vožnje kombijem spavao sam cijelim putem do Otrića, osim kad bi me alarmirao centar za ravnotežu u mozgu, shvativši da mi glava izlazi iz dozvoljene pozicije i klizi u ozljedu. Tada bi obično i spazio da mi se otvorena i opuštena čeljust klacka u smjeru koji joj nalažu sile koje djeluju na kombi i prijeti da će ta ista čeljust udariti osobu sa moje lijeve ili desne strane. Uzgredno, te osobe sa strane (radi očuvanja anonimnosti nazvati ćemo ih Tina i Tea) i tog su jutra brižno njegovale reputaciju uvijek dobro raspoloženih i razgovorljivih djevojka. Unatoč buci u kombiju, finalno buđenje se ipak zbilo na pumpnoj stanici pred sam izlaz sa autoceste.
Uspon na Poštak započeo je iz Otrića, malog sela u Zadarskoj županiji, poznatog po mnoštvu vjetrenjača. Uspon je pomalo monotan zbog velikih površina niskog suhog raslinja, na kojem veliko zadovoljstvo nalaze krave koje nezainteresirano pasu travu i čiju pažnju jedva da okrzne naš prolazak. Pažnju nas planinara, ozbiljnije je okupirao prirodni monolit koji iz određenih kuteva podsjeća na Ickeove reptile ili izduljenje lubanje kakve se ponekad nađu kraj drevnih arheoloških iskopina. Ipak, najizglednija je varijanta da se radi o ostatku titana kojeg je porazio slavenski bog Perun, nakon čega su njegove kosti postale planina, a monolit je očigledno sama lubanja, kao što to legenda kaže.
Markacije po njoj nisu vršene standardnim planinarskim oznakama, nego je ona je vršena jogurtima i to domaćeg poduzeća „Vindija“ čije ambalaže uspješno odolijevaju zubu vremena (nije reklama). Cijelim putem konstanta je jedna- muhe. Zbog njih su mnogi izgubili volju za odmorom, jer čim bi predahnuli, one bi se sjatile na nas i ne bi prestajale dok ne bismo krenuli. Jedini način da ih se otarasimo bio je da se dovoljno brzo krećemo pa da nas kao takve ne gnjave. Usponom su se izmjenjivali putevi namijenjeni za terenska vozila, tipičan dalmatinski krš i šumski putevi.
Pred samu završnicu uspona, naišli smo na sklonište novijeg datuma kojeg su dorađivali planinari iz Šibenika, gdje smo predahnuli i iskoristili pola sata odmora za konsolidaciju i reorganizaciju prije samog finiša. Stigavši na sami vrh Dinare tj. Dinaru (Sinjal), ali i Hrvatske, vrijeme smo iskoristili za okrijepu, slikavanje i slične aktivnosti. Poseban je osjećaj biti na vrhu Hrvatske, tada sam glasno konstatirao, prožvakao kobasicu i bacio se na spavanje između dvije stijene. Na upite i čuđenja kako mogu spavati, odgovorio sam glasnim hrkanjem. Ipak, stigao sam uživati u pogledu sa Dinare na Petrovo polje, Prominu, Svilaju, Velebit, Kijevski bat, Peručko jezero i u ostatku horizonta.
Sama etimologija i značenje riječi dinara nije razjašnjeno, ali vjerujem da je to ime je ukorjenjeno u Hrvatsko kolektivno nesvjesno, jer kako drukčije objasniti da se dinarom naziva i ona druga – Omiška dinara, nekadašnje valute nekadašnjih država, po njoj se i Dinarsko gorje zove, a ono je zajednički nazivnik planinskog masiva od Slovenije pa do Grčke, ime je i za podrasnu skupinu dinarsku kojoj najvećim dijelom možemo zahvaliti za sportska postignuća po kojima smo kao narod poznati te još koješta. Ne samo da je najviša planina u Hrvatskoj, nego i činjenica da je predmet brojnih legendi i mitova i pjesama daje joj mističnu notu koja kao magnet privlači i njene posjetioce ne ostavlja ih ravnodušnim.
Siguran sam da smo njenu ljepotu svojim dolaskom samo okrznuli i da ću je u bližoj budućnosti i podrobnije istražiti. Do tada neka odoljeva požarima, a svojim vjetrovima neka inspirira umjetnike koji je se sa nostalgijom prisjećaju.
za PD Zagreb Stipe Sučić 🙂
